Ne znam imaju li svi ljudi taj poriv – pomicati granice, ali koliko me sjećanje služi taj dobar osjećaj potiče me cijeli život. Doći do nje ( granice ), napraviti još korak i zaploviti u nepoznato. Ponekad to vuče na lagani mazohizam. Sjećam se moje prve zubarice. Strašno strpljiva i nježna žena.

Izluđivao sam je tako što joj nisam signalizirao da mi je određena njena radnja uzrokovala bol. Sve u želji da provjerim do koje mjere mogu izdržati istu. Katkad je to bilo zaista opako. Ona brusi i čeka da dignem ruku i u agoniji boli promrmljam nešto nerazumljivo, a ja zatvorim oči i isprobavam razne metode disanja i opuštanja kako bih što duže izdržao bol koja mi sijeva kroz glavu. I ne dižem ruku.
Možda baš i nema veze jedno sa drugim, ali nešto slično događa se zadnjih desetak godina, otkad sam se počeo baviti dugoprugaškim natjecanjima. Krenulo je iz čiste znatiželje. Stalno nešto trčkaraš, kao održavaš kondiciju. Pa onda hajdemo vidjeti kako je to na nekoj utrci. Prvo nešto kratko, par kilometara. Uskoro dođeš i do polumaratona. A u prvoj godini odlazaka na službena natjecanja dogurao ja i do Zagrebačkog maratona. Razultati sasvim zadovoljavajući : polumaraton oko sat i pol, a maraton oko tri i pol sata. I tako prolaze godine, brojni polumaratoni i maratoni se nižu, rezultati sve bolji, dok jednog dana ne krenu i ultramaratoni ( sve preko 42,2 km ).
Prvo par kraćih oko 63 km. pa prva stotka, i korak po korak (ili bolje kilomet po kilometar) do 24- satnog ultramaratona.
Worschach, prekrasan mali austrijski gradić između Graza i Linza,  već je 20 godina domaćin nadaleko poznatog « 24stundenlaufa «. Prije dvije godine tamo sam bio u pratećem timu trojice hrvatskih ultramaratonaca : Mladena Hodaka i Duška Štrbca iz A.K. Komerling i Alena Štefanca iz A.K. JASTREB 99. Vidio i odlučio – slijedeći put sam i ja tu.
Rečeno – učinjeno. 11.-12. srpanj 2009. održavao se « 20. Worschach 24.stundenlauf «.
Hrvatska ekipa bila je u sastavu Duško Štrbac, Predrag Radić, Alen Štefanac i Predrag Bošnjak. Prvi put u povijesti Hrvatske ovako brojna ekipa predstavljala je Lijepu našu.
A i prvi put u svojoj trkačkoj povijesti imao sam tremu prije utrke, jer predamnom je bilo  nešto sasvim nepoznato – utrka koja traje točno 24 sata.
Subotnje jutro osvanulo je, nakon desetak kišovitih i hladnih dana, vedro i sunčano, ugodno toplo i sa vrlo malo vlage u zraku. Idealno za dobru utrku. Isto takav osjećaj imao sam i ja kad sam se probudio. Iskreno priznajem da se nikada u jutro prije starta neke utrke nisam osjećao tako dobro. Savršeno lagano, bez ikakvih bolova, bez zatezanja u mišićima i tetivama, a glava čista i nabrijana za najtežu utrku u mojem životu. Sve je slutilo na dobro.
Slijedi kasni doručak ( 9 h ) i odlazak na stazu gdje slažemo šator na našem "placu" broj 174.
Kako se bliži vrijeme starta ( 14 h ) obuzima me lagana nervoza. U sebi ponavljam planiranu strategiju : krugove ( 2,3 km. ) odrađivati za oko 20 min.,  što znači  maraton ( 42,2 km, ) otrčati za oko 6 sati, i to puta 4 iznosi oko 160 kilometara. Možda malo preambiciozno za prvi put? Naročito zato jer se ne mogu pohvaliti posebno dobrim pripremama. Jedan noćni i par dugih dnevnih treninga bilo je sve što se može nazvati pripremama. Nadao sam se da je valjda mojih 55 otrčanih maratona ostavilo nekog traga i zapisa u mišićima. Ali iz iskustva znam da je za ovakve poduhvate najvažnija glava. Ako psihićki nisi spreman uzalud ti treninzi i sve silne muke. Istina je da bez znoja nema nauke, ali možeš se ti znojit  koliko hoćeš ako se sam sa sobom nisi dogovorio da ćeš "heklati" 24 sata. Ako glava veli nema šanse onda zaista nema šanse.
Kad-tad ćeš puknuti i odustati. Na sreću, ja sam se bez velikih problema dogovorio.
Bliži se 14 sati. U dugoj koloni lagano hodamo prema startu. Iako svi veselo čavrljaju i imaju osmjeh na licu, u zraku se osjeća trema i nervoza. Zato je i dugačak red ispred pokretnih WC-a. Stotine trkača zajedno sa službenim voditeljem i mnogobrojnom publikom odbrojavaju sekunde do starta. Odjekuje pucanj topa i slijedi neuobičajeno polagani start. Koliko god mi se čini spor tempo, na kraju prvog kruga ne mogu vjerovati satu koji pokazuje 16 min. krug – što govori da sam u odnosu na planirano 4 min. prebrz ( 2 min. po kilometru )?!? Osjećam da se sporije od ovoga ne može ( može, može – o kako ću se toga često sjetiti dok ću u krizi hodajući čekati da svane drugi dan ).
No, kako bilo da bilo, trčimo mi tako satima i odrađujemo krugove. Peđa, Duško i Alen raspalili oko šestice po km. tako da me lagano obilaze nekoliko puta za cijeli krug. Kao ono – ja idem prebrzo – a kaj onda luduju ovi mulci ? Jesu li oni svjesni gorke istine da još imamo pred nama cijelu noć i dobar komad idućeg dana ? Nakon prvog zajednički otrčanog kruga, razdvajamo se i nadalje svaki u svojem tempu trči do kraja. Svaki u svojem svijetu. Svatko svijet za sebe. Mikrokozmos u makrokozmosu trkača.
Staza  utrke postavljena je kružno po ulicama Worschacha. Start/cilj sa sucima i senzorom čipova je u glavnoj ulici, kao i prvi šator sa pićem i hranom za natjecatelje. A ponuda je zaista bogata : voda, izotonik, kava, čaj, cola, svijetla i tamna piva, slana juhica, tjestenina, kruh i peciva, kolači, čokolada i energetske pločice. Pitam se zašto smo mi sve aute pretovarili većinom sa hranom?  Tu je i većina mnogobrojne publike uz stazu, kao i  restorana, kafića, pivnica, pansiona i fast food & drink šatora. Na kraju te ulice, na livadi raširio se luna park i ogromni tehnoparty šator iz kojeg od ranog poslijepodneva trešti preglasna muzika. Staza nadalje prolazi pored nekoliko manjih skladišta i dućana i ulazi u mirnu i tihu uličicu na kraju mjesta. Tu sa nalazi i druga okrepa – nema šanse ostati gladan i žedan. Lijevo od nje postavljen je drugi ogromni šator. Njegova je namjena zadovoljiti mlade poklonike rocka, što se nadaleko čuje. Nakon ulice na kraju grada prelazimo most preko planinskog potoka i ulazimo u livadu na kojoj su sa obje strane staze postavljeni brojni šatori logističke potpore pratećeg osoblje sudionika ovog dugotrajnog natjecanja. Opet prelazimo potok i dolazimo do našeg šatora gdje su stacionirane najljepše hostese u gradu – Sandra, Lovorka i Marina. Samo Mladen kvari prosjek. Krešin laptop i musicbox nafilan sa 7 dana muzike radi besprijekorno. Svaki šator zapravo ima svoju muziku. Zato mi baš nisu jasni likovi koji svih 24 sata trče sa slušalicama na ušima. Uz stazu ima dovoljno glazbe za svakoga. Nakon našeg boksa ulazi se u mali uski pješački tunel podvožnjak u kojem trešti muzika koju pušta DJ smješten točno nasuprot izlaza iz tunela. Imaju startnu listu svih natjecatelja i čitaju poimence svakoga tko izlazi iz tunela. Zgodno. Nakon desetak krugova već smo bili stari poznanici. Poslije njih ulazi se opet u centar. Sve terase i lokali dupkom su puni. Jede se i pije sve u šesnaest. A bogme se i navija. Mora da ova publika na grlu i dlanovima još danima osjeća posljedice.
O brižnim domaćinima dovoljno govore tri drvena ručno rađena pješačka nadvožnjaka postavljena na stazi sa ciljem da publika svojim prelascima preko staze ne ometa trkače.
Svaki natjecatelj u startu ima svojeg osobnog suca koji zapisuje krugove i pokazuje tablu za svakih 50 prijeđenih kilometara. Prva tabla mi je već odavno pokazana.
Pada noć. Pale se lampice uzduž cijele staze. Pomalo sliči na božićno vrijeme.  Koraci postaju sve teži. Temperatura se spušta. Točno u ponoć sa brda iznad grada pali se vatromet. A na brdu velikim svijetlećim slovima piše, ne Hollywood, nego 24stundenlauf. Nakon ponoći oblačim duge rukave, a pred jutro i tajice. No, ni to nije bilo dovoljno. Još se ubundavam sa jaknom i rukavicama, a na glavu zbog noćne vlage stavljam šiltericu. Temperatura se spušta na + 3. Oko 4 sata ujutro iznad istočnih planinskih vrhova na kojima još ima snijega, nazire se svijetloplavi obrub zore. Sve je utihnulo. Većina pratećeg osoblja u šatorima spava. Ali zato po gradu baulja mnoštvo živopisnih likova u blaženom stanju. S obzirom da grad živi i radi 24 sata, koliko traje natjecanje, sve je otvoreno i puno gostiju koji kao da se isto natječu 24 sata ali u sasvim drugoj disciplini. Sjetimo se samo Zagreba za vrijeme Univerzijade. U ponoć sam bio u Teslinoj na performansu, u 2 ujutro u Tkalči na cugi, u 4 u Daničićevoj na pizzi, u 6 opet na Trgu na jutarnjoj kavi. I tako je to trajalo sve dane Univerzijade. Zato potpuno razumijem ovdašnje domicilno stanovništvo. Ovakva prilika za cijelodnevni/cijelonoćni provod ne pruža se često. Tko zna, možda i samo jednom godišnje – kad 24stundenlauferi dođu u njihov grad.
Krizu koju sam imao tijekom noći lakše sam prebrodio povremeno hodajući i promatrajući svo to « kazalište « oko staze. Oni najuporniji ostali su u šatorima sve do 6 sati kad su se utišali zvučnici. A kad su počeli izlaziti iz njih tek je onda na ulicama nastao špancirfest. Svakih desetak metara bila je grupica nerazgovijetnih pjevača, lelujavih hodača, bučnih navijača i kolutajućih očiju koje nisu baš načisto gdje se nalaze. Lagano trčim i gledam ih. Mislim si, nije njima lako. Možda je meni čak i lakše. Iako je iza mene 16 sati trčanja. A predamnom još « samo « 8 sati.
Sunce je izašlo. Novi dan je započeo. Meni je nekako neobjašnjivo sve lakše trčati. Konačno uspijevam ustaliti ritam na oko 19 min. krug. I vrtim i vrtim krugove. Dio noći i jutra trčim s Alenom koji se žali na bolove u preponama. Poznata bol. I meni se često javljala. Zna biti jako neugodna. Čak i toliko jaka da se zbog nje mora stati. Što se i Alenu kasnije događa. Na 132 kilometru staje i zbog bolova nije u stanju napraviti ni jedan korak. Možda je pogriješio u taktici – prvih 12 sati žestoko, drugih 12 sati hodanje ? S obzirom da je bio 5 krugova ispred mene treba mi oko 2 sata da dostignem njegovu kilometražu. Ako ću uopće uspjeti još toliko trčati ?!
Konačno vidim i Peđu, kojeg nisam vidio skoro cijelu noć. Tko bi rekao – kružna staza od 2.300 metara, trčimo 16 sati i nijednom se ne vidimo?! Peđa veli da je odradio 150 i da mu je to bio cilj i njemu dosta. A i žuljevi su mu već postali krvavi pa se ne da trčati. I on je bio oko 4 kruga ispred mene. Tek za sat vremena bih i ja mogao doći do magične cifre od 150 km. Dobro je to što još uvijek trčim. Do kad ? Sjetim se Forrest Gumpa i pitanja koje su mu postavili dok je trčao diljem Amerike – zašto trčiš ? Odgovor je nevjerojatno jednostavan – zato jer mu se trči ! Zaboga, pa zašto baš sve na svijetu mora imati svoj uzročno-posljedični razlog? Zašto netko ne bi trčao, plivao, vozio bicikl, hodao, ili bilo što radio zato jer mu se to radi. A ne zato jer mu je do slave, novaca, rezultata ili naprosto zato jer to svi rade pa želi biti « in «, žele biti tzv. « celeb « ili barem poput njih ili naprosto biti samo u njihovoj blizini, biti viđen. Ha-ha, možda bi cijela Hrvatske počela trčati maraton kad bi se Simonica i Ante pojavili na startu Zagrebačkog maratona ?  
Bliži se podne. Sunce nakon dva tjedna kiše, oblaka i niskih temperatura opet prži. Kud baš sad ? Ne prigovaraj – bolje i to nego da je cijelu noć padalo. A moglo je i tako biti, samo da je start bio 24 sata ranije. Ulazim u 62. krug a moj sudac ( djevojka i mladić koji su se mijenjali svakih par sati ) vadi ploču na kojoj piše 150. Ljudi, jel to moguće ? Zadnjih par sati trčim kao u nekom transu. Opet prelazim granice i ulazim u nepoznate dimenzije. Otvaraju se vrata, šire se vidici i otvaraju neke nove percepcije. « Door to perception « Aldousa Huxleya bila je knjiga na koju smo se u mladosti furali. Ona mi se vrtila po glavi od ranog jutra. Ovo sve poslije stotke koju sam prošao u jutarnjim satima bilo je nepoznato područje. Terra incognita.
S obzirom da nisam imao veliku¸krizu, ni grčeve, ni žuljeve ( vidio sam ih i osjetio tek kad sam na kraju  skinuo tenisice ), a većinom sam trčao i trčim još uvijek, i to sve brže i brže ( opet krugovi po 16-17 min. ), neki sportski stručnjaci to moje stanje nazivaju « breakthrogh «. U prijevodu, stanje u kojem glava ne osjeća u normalnim okvirima opterećenje, umor ili bol, već pojačava ili održava određeni stupanj napora ili opterećenje. Drukčije rečeno, prelazi se uobičajena granica napora, brzine i boli. To se inače jako rijetko događa. Meni samo dvaput. Prvi puta na Zagrebačkom maratonu kad sam išao 3:18, a zadnjih deset kilometara najbrže – sve oko 4 min. po km. Drugi put to mi se dogodilo na Sljemenskom maratonu kad sam drugi krug ( 21 km. ) išao desetak minuta brže od prvog a zadnjih 5 km. uzbrdice otrčao kao jelen vitorog.
Dostižem i Duška koji sve teže trči. Neko vrijeme trčimo zajedno. Sve dok mu ne pukne film i veli « za danas je dosta «, na 162. kilometru. I on je par krugova ispred mene. A mene danas nekak ide. I dalje vrtim i vrtim krugove. Moji me pitaju : do kad ?, a ja im odgovaram : do kraja - do 14 sati.
Kad me već krenulo da pokušam u istom tempu otrčati svi 24 sata. Nisam više ni žedan ni gladan. Zadnji krugovi prolaze furiozno. Jedan sam od rijetkih koji trči. Publika uz stazu valjda misli da sam jedan od vodećih pa mi frenetično pljeskaju i bodre me. Sve su bliže samoj stazi tako da u jednom dijelu stvaraju uski lijevak kroz koji trčimo. Prolaze me trnci od svega. Od publike, od kilometara koje sam prošao, od samoga sebe koji sam sve to preživio, od svega što se događalo zadnjih 24 sata. Zadnja dva kruga – već svi znaju moje ime, koje glasno uzvikuju kad prolazim pored njih – « Bravo Predrag «. Jedan navijač svaki put glasno navija vatrogasnu sirenu dok prolazim pored njegovog šatora. Ulazim u zadnji krug. Iza mene je 70 krugova. Jučer u ovo vrijeme bio je start. Gledam na sat i procjenjujem da nemam više vremena za cijeli krug pa nakon 23 sata i 44 minute stajem kod našeg šatora. Svi me već željno očekuju jer smo se dogovorili da nakon 24 sata otvaramo šampanjac. Gotovo je. Sjedimo na stazi i dok pijemo šampanjac zapravo još nismo ni svjesni što smo učinili.
Nakon nekog vremena do nas dolazi službeni sudac i na cesti označava do gdje smo otrčali zadnji krug. Ukupno sam otrčao 70 krugova i 1.700 metara u 71. krugu, što sveukupno iznosi
164 kilometra i 410 metara. U službenom biltenu sa utrke sam pročitao da je 1991. godine ovdje pobijedio legendarni Slađan Dragojević sa otrčanih 236 kilometara. S obzirom da se, koliko ja znam u Hrvatskoj ne vodi statistika o rezultatima na 24satnim utrkama, ispada da je ovaj moj rezultat drugi u povijesti Hrvatske na službenim natjecanjima. Neka me ispravi netko tko možda vodi kakvu statistiku o takvoj vrsti natjecanja. Ako ništa drugo onda je ovo najbolji ovogodišnji rezultat u Hrvatskoj. Po prvi put sam u nečemu prvi u Hrvatskoj, pa makar i za kratko.  

     

Komentari

Dodaj Novi

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."