Japetić je postao sinonim za oproštaj sa sezonom i najava baznog dugoprugaškog perioda začinjenog zimskim ligaškim planinskim nadmetanjima (na Sljemenu, Ivančici i tom istom Japetiću).Foto galerija   ovdje

U prigodno jesenskim, oblačnim i sporadično kišovitim vremenskim uvjetima, prelaskom na zimsko računanje vremena, sezona planinskog trčanja 2007. je došla do svog finala – trkom od kleti «Sveta Jana» do Japetića. Održavajući se već treću godinu za redom u ovom kasnojesenskom terminu Japetić je postao sinonim za oproštaj sa sezonom i najava baznog dugoprugaškog perioda začinjenog zimskim ligaškim planinskim nadmetanjima (na Sljemenu, Ivančici i tom istom Japetiću).

Japetić je najkraća (7km) i, po mnogim iskusnim planincima, najlakša (615m visinske razlike i prosjek nagiba od samo 8 %) trka u planinskom kupu, no može se pohvaliti jednim krasnim 20% nagnutim kilometrom na samom kraju, koji joj daje onu divnu planinsko-mazohističku čar koju tako volimo.

 Staza prvih 5 i pol kilometara, naime, vijuga po relativno blago nagnutom (na trenutke čak i potpuno ravnom) makadamu, a onda naglo skreće u šumu na spomenutih 20% nagnutih 10-ak (za neke i 20-ak) minuta što trčkaranja, što hodanja, što puzanja kroz kombinaciju blata i lišća. Ćudljive klimatske promjene su trkačima ove jeseni na putu do vrha Japetića, uz obaveznu rijeku suhog lišća, ponudile i prvo gacanje po snijegu u finišu. Sve u svemu, pravi ugođaj za finale planinskog kupa i prelazak u sezonu jesen-zima. Nešto manjem broju trkača od očekivanog i uobičajenog na trkama Salomon Cupa, kumovalo je (manje) kišovito vrijeme i (više) kolizija s terminom popularnog Ljubljanskog maratona. Ipak, na startu ispred Svete Jane našlo se 85 trkačkih duša, među kojima su bila i skoro sva važnija imena koja čine domaću planinsko-trkačku elitu – kompletna planinska repka (uz iznimku Barbare, koja trenutno leti na maraton u New York, i Murinja).

 Ekipu je, strmoglavivši se niz prvu i jedinu 500-tinjak metara dugu nizbrdicu, poveo Škopac. Ova taktika bijega od samog starta je, čini se, ovaj put izvrsno upalila jer se vrha, unatoč usporavajućem snježnom faktoru pred kraj staze, dočepao s lijepim rezultatom 33:39 te 2 i pol minute prednosti pred Ravićem (36:10). Treći je do cilja stigao Rajković (37:58) ostavivši za sobom, unatoč za njegov ukus relativno blagom terenu, neka respektabilna imena poput Lackovića i Siniše Kovača. A u ženskoj konkurenciji, pobjeda Danijele Černić, koja je, srušivši rekord staze za točno deset sekundi (43:19), u stilu završila jednu izvrsnu sezonu punu odličnih rezultata i osobnih rekorda, prvenstveno na brdima, ali i na cesti. I iako joj je, u zanimljivom nadmetanju s Barbarom kroz cijelu sezonu, ukupna pobjeda u Salomon Cupu izmakla, Danijela je ove godine napravila zbilja jedan veliki rezultatski korak i dala bitan doprinos kvaliteti ženske planinsko-trkačke scene. Kao i u muškoj konkurenciji, i kod žena su postolje zauzele isključivo reprezentativke: drugo mjesto Veronika (44:24), a treće Antonija (44:37).

Kod juniora, koji su se, zahvaljujući kraćoj stazi, ovaj put natjecali na istoj dužini kao i seniori, uvjerljivo je pobijedio Nikola Škvorc (opet reprezentativac). Daleko je zanimljivija bila trka juniorki. Naime, dok su se uobičajene favoritkinje za žensko juniorsko postolje – tri cure iz Stubice (Marija i Ivana Lukina te Vlatka Škudar) i Monika Delač iz Velike Gorice – međusobno nadmetale, jedna nova djevojčica u ovim planinskim vodama im je polako ali sigurno povećavala razliku i pobijedila. Riječ je o Martini Barišić koja je svoje prve planinsko-trkačke korake napravila ovog ljeta na juniorskoj ljetnoj ligi «Puntijarka», a Japetić osvojen u vremenu 54:49 donio joj je prvo pobjedničko postolje.

Što se ekipne priče tiče, «Sljeme» je samo potvrdilo svoju nadmoć na planinskim stazama te je u finalnoj trci uknjižilo pobjedu i u ženskoj i u muškoj ekipnoj kategoriji. Kod žena je drugo mjesto pripalo ekipi «Jastreba», a treće ekipi «Sokola». Kod muških je pak drugi bio «Rudolf Perešin», a treći «Borik».

 

rezultati